Divni Putnici

Bio jednom jedan čovjek čiji je um bio oštar kao i njegova radna etika. Kada je zemlja zatražila pomoć, ostavio je sve iza sebe kako bi služio kralju kao vojnik. Godinama je bio heroj na prvim linijama, ali kada je konačno potpisan sporazum, kralj nije pokazao nikakvu zahvalnost. Otpustili su ga s samo tri novčića na njegovo ime.
«Ovo nije pravedno,» šapnuo je vojnik, gledajući na oskudne kovanice. «Ako mogu pronaći ekipu s pravim vještinama, pobrinut ću se da kralj plati svoje dugove u cijelosti.»

Kada je krenuo, ušao je u duboku šumu gdje je pronašao čovjeka kako čupa šest masivnih hrastova kao da su obični korovi.
«Imaš nevjerojatnu snagu,» rekao je vojnik. «Zašto se ne pridružiš mojoj ekipi i vidiš svijet?»
Čovjek je pristao, ali prvo je svezao šest stabala na svoje rame kao šaku grančica kako bi ostavio drva za ogrjev svojoj majci. Brzo se vratio i rekao vojniku,
«S tvojim umom i mojim mišićima, mislim da ćemo se dobro snaći.»

Nisu daleko otišli kada su ugledali Lovca kako kleči u grmlju, ciljajući puškom prema horizontu.
«Koja je meta?» upitao je vojnik. «Oh,» Lovac je mirno odgovorio, «tamo je muha koja sjedi na hrastovoj grani dvije milje odavde. Upravo ću joj odrezati lijevo krilo.»
Vojnik se nasmiješio.
«Pođi s nama,» rekao je. «Strijelac poput tebe je upravo ono što nam treba da se probijemo u ovom svijetu.»

Lovac se pridružio timu, i ubrzo su njih trojica stigli do doline gdje se sedam vjetrenjača vrtjelo u frenetičnom ritmu.
«Čudno,» primijetio je vojnik, «nema dovoljno vjetra da pomakne ni jedan list na tlu.»
Dvije milje niz cestu, pronašli su uzrok: čovjeka koji sjedi na drvetu, zatvarajući jednu nosnicu dok puše oluju iz druge.
«Samo održavam vjetrenjače u pokretu,» objasnio je čovjek. Vojnik ga je pozvao da im se pridruži, znajući da bi četvorica tako talentiranih ljudi mogla postići čuda.

Puhač se spustio i pridružio maršu. Ubrzo su naišli na čovjeka koji stoji na jednoj nozi, dok mu je druga noga bila odvezana i ležala na travi pored njega.
«Prirodni sam trkač,» objasnio je čovjek. «Ako nosim obje noge, krećem se brzo kao ptica koja leti, i stigao bih na odredište prije nego što sam i krenuo! Moram skinuti jednu da bih održao ljudski tempo.»
Vojnik je bio zadivljen.
«Vrati svoju nogu i pridruži nam se,» rekao je. «Nas petorica bit ćemo nezaustavljivi.»

Grupa je ponovno krenula i ubrzo srela putnika s kapom nagnutom oštro preko jednog uha. Vojnik je pristojno spomenuo da mu kapa izgleda kao da klizi, ali čovjek je odmahnuo glavom.
«Moram je nositi ovako,» upozorio je. «Čim postavim kapu ravno, spušta se takva gorčina mraza da ptice smrznu i padaju s neba.»
Vojnik se nasmijao od radosti.
«Ti si posljednji dio slagalice! Sa šest nas, nema ničega što ne možemo postići.»

Išli su dalje i dalje dok nisu stigli do grada. Tamo je živio kralj kojemu je vojnik služio. Pokraj grada bila je velika trkaća staza, i ovdje je kraljeva kći dolazila svaki dan trčati.
Njezin otac je rekao da ako je bilo koji muškarac može prestići, on će je dobiti za ženu. Ali ako izgubi utrku, izgubit će i glavu. Mnogi su muškarci pokušali, ali uvijek je brzonoga princeza pobijedila.
Vojnik je otišao pred kralja i rekao,
"O, kralju, želio bih pokušati ovu utrku, ako jedan od mojih slugu može trčati umjesto mene."
"Vrlo dobro," rekao je kralj, "ali ako ne uspije, obojica morate izgubiti glave."

Vojnik je rekao Trkaču da pričvrsti svoju drugu nogu i da da sve od sebe. Utrka je bila dugoprugaški sprint do udaljenog izvora kako bi donio šalicu vode. Na znak, Princeza i Trkač su krenuli, ali unutar dva koraka, Trkač se pretvorio u oblak vjetra i nestao preko horizonta, ostavljajući Princezu daleko iza u trenutku.

Trkač je stigao do izvora, napunio svoju šalicu i započeo povratak. Međutim, na pola puta, osjetio je podnevnu vrućinu i odlučio se kratko odmoriti. Kako bi osigurao da ne spava predugo, uzeo je tvrdi komad drveta da ga koristi kao jastuk, misleći,
«Ovo je tako tvrdo da neću spavati predugo.»

Dok je spavao, Princeza—koja je i sama bila izuzetno brza—stigla je do izvora i krenula natrag. Uočila je Trkača kako hrče pored ceste i nasmiješila se.
«Ah, ha! Sada ga imam u svojoj moći.»
Tiho je izlila vodu iz njegove šalice i pojurila prema cilju. Sve bi bilo izgubljeno da Lovac nije promatrao s dvorca svojim teleskopskim vidom.

«Princeza ne smije pobijediti u ovoj utrci,» promrmljao je Lovac. Podigao je pušku i ispalio jedan hitac koji je razbio drveni blok ispod Trkačeve glave. Trkač je skočio uspravno, shvatio da mu je šalica prazna i da se Princeza približava cilju, ali nije paničario. U bljesku svjetlosti, vratio se do izvora, ponovno napunio svoju šalicu i projurio pored Princeze kako bi pobijedio u utrci s punih deset minuta prednosti.

Princeza je bila ponižena, a kralj još ljući.
«Što! Hoće li se moja kći udati za običnog vojnika?» rekao je.
Umjesto da održi svoju riječ, okupio je svoje savjetnike kako bi smislili način da se riješe ovih šest stranaca jednom zauvijek.
«Ne brini se, kćeri moja. Smislio sam plan.»
rekao je kralj svojoj kćeri.

Kralj je pozvao šest prijatelja na kraljevsku gozbu. Uveo ih je u veličanstvenu blagovaonicu, ali čim su sjeli, izašao je i zaključao teška vrata. Soba je bila zamka: zidovi, podovi i vrata bili su od čvrstog željeza.
«Zapalite vatru ispod sobe i neka gori dok željezo ne postane užareno,»
naredio je kralj kuharu.

Dok su vatre buktale ispod, muškarci su počeli osjećati kako temperatura raste. Isprva su mislili da je to samo para od vruće hrane, ali kako je željezni pod počeo cvrčati, shvatili su da su vrata zaključana. Vidjeli su da je to kraljev zli plan da ih ubije.

«Ali neće uspjeti,»
viknuo je čovjek s kapom.
«Izazvat ću takav mraz da ugasim ovu vatru.»
Savršeno je ispravio svoju kapu na glavi, i odmah je vrućina nestala. Tako snažan mraz prošao je kroz sobu da je vatra ispod izgubila snagu, a hrana na stolu se zaledila u čvrsti led. Dva sata kasnije, kralj je otvorio vrata, a šest muškaraca reklo je da bi se rado ugrijali, jer je u sobi bilo tako hladno da im se hrana zaledila.

Kralj je bijesno sišao u kuhinje da viče na kuhara.
«Zašto nisi poslušao moje naredbe i zapalio vatru ispod željezne sobe?»
vikao je. Kuhar je pokazao na peći i rekao,
«Što sam još mogao učiniti?»
Bilo je hrpa ugljena i drva, ali svaki žar bio je prekriven slojem debelog mraza.
«Vidim da se ovi ljudi mogu nositi s vatrom,»
rekao je kralj.

Pokušavajući drugačiju taktiku, kralj je otišao do vojnika i ponudio mu da otkupi svoj izlaz iz braka.
«Hoćeš li uzeti novac i odreći se prava na moju kćer? Ako je tako, dobit ćeš koliko god želiš.»
Vojnik je odgovorio,
«Sasvim sam spreman to učiniti. Princeza odgovara vojniku za ženu jednako koliko i on njoj za muža. Daj mi koliko zlata jedan od mojih slugu može nositi. Možeš zadržati svoju kćer.»
Kralj je bio olakšan i odmah pristao.

«Otići ću sada. Za četrnaest dana, doći ću po zlato.» rekao je vojnik.
Proveo je ta dva tjedna unajmljujući svakog krojača u zemlji da sašiju jednu, ogromnu vreću. Kada je bila gotova, vojnik je pozvao Snažnog čovjeka.
«Uzmi ovu vreću na svoje rame. Nas šestero ćemo zajedno otići kralju.»

Stigli su tijekom kraljevskog bala.
«Ovo je moj sluga. Ovo je vreća koju donosi da drži zlato.»
rekao je vojnik. Kralju je vilica pala kada je vidio čovjeka s ogromnom vrećom.
«Zašto, taj momak može nositi teret zlata kao kola,»
pomislio je kralj.

Kralj je naredio šesnaest muškaraca da donesu sve zlato koje mogu podići. Snažni čovjek ga je ubacio jednom rukom i upitao,
«Zašto ne donosite više odjednom? Ovo jedva pokriva dno moje vreće.»
Donijeli su stotine tereta.
«Donesite više, donesite više! Zašto ste tako spori?»
vikao je Snažni čovjek. Na kraju je ubacio sedam stotina tereta u vreću.
«Moja vreća još nije puna, ali ne mogu više gubiti vrijeme na to. Osim toga, ako vreća nije sasvim puna, mogu je lakše zavezati.»

Gledajući kako mu bogatstvo odnose, kralj je naredio svojoj vojsci da uhvati ljude.
«Predajte nam čovjeka sa zlatom,»
vikali su vojnici.
«Ako ne, sve ćemo vas uzeti kao zarobljenike.»
Puhač je istupio naprijed.
«Što to govorite? Uzet ćete nas kao zarobljenike? Učinite to, onda. Ali prvo ćete imati ples u zraku.»
Puhnuo je uragan koji je poslao vojnike da lete. Ostavio je samo jednog veterana da stoji i rekao,
«Poštedjet ću te, stari druže. Idi reci kralju da može poslati sve vojnike na svijetu za nama i neće proći bolje od ovih.»

Kada je kralj to čuo, rekao je,
«Pa, nema druge nego pustiti te momke da odu.»
Šest prijatelja vratilo se kući, pošteno podijelilo zlato i živjelo sretno i zadovoljno do kraja svojih dana.