Zlatna Guska

Bio jednom jedan skroman čovjek koji je imao tri sina. Najmlađi, Goodwin, bio je nježnog duha i brz da pruži ruku pomoći. Jednog jutra, otac je zamolio svog najstarijeg sina da ode u šumu i sakupi drva. Njihova majka spakirala je fin ručak od kolača i soka, poželjevši mu sreću na putu.

Dok je najstariji sin hodao ispod visokih stabala, susreo je starca odjevenog u tihu sivu boju.
«Dobri mladiću,» rekao je starac, «možeš li mi dati zalogaj svog kolača i gutljaj svog pića? Putovao sam daleko i umorio se.»
Ali najstariji je odgovorio,
«Gospodine, bojim se da imam dovoljno samo za sebe,» i nastavio niz stazu.
Kad je počeo sjeći drva, sjekira mu je skliznula s trupca, preplašivši ga i pokvarivši mu posao. Potresen i obeshrabren, odlučio je da je najbolje vratiti se kući. Starac ga je ponovno prošao, ponudivši mu blagi naklon dok je prolazio.

Sljedećeg dana, otac je rekao svom drugom sinu,
«Uzmi sjekiru i okušaj se u šumi, i neka ti dan bude blag.»
Njihova majka ponovno je spakirala kolač i sok. Kad je drugi sin ušao u šumu, starac se ponovno pojavio i rekao,
«Dobri mladiću, možeš li podijeliti zalogaj s putnikom?»
Ali drugi brat je odgovorio,
«Oprostite mi, gospodine, ali imam premalo da bih dijelio.»
Nastavio je hodati, ali kad je počeo sjeći, poskliznuo se i sjekira je loše udarila. Nemiran i obeshrabren, odlučio je prestati raditi i krenuti kući. Dok je išao, i on je prošao pored starca, koji se blago nasmiješio.

Tada je Goodwin istupio i rekao,
«Oče, ako vam je po volji, dopustite mi da idem danas.»
Njegov otac je rekao, «Sine moj, upozoravam te samo da budeš oprezan, jer su tvoji braća imali lošu sreću.»
Goodwin je pognuo glavu.
«Bit ću oprezan, oče.»
Njihova majka spakirala je jednostavnu hranu koja je ostala—kruh i mlijeko—a Goodwin joj je toplo zahvalio. S nadom u srcu, krenuo je prema šumi.

Ubrzo je susreo starca u sivoj boji, koji je rekao,
«Dobri mladiću, možeš li podijeliti malo svog kruha i mlijeka? Glad me prati danas.»
Goodwin se nježno nasmiješio.
«Gospodine, moj obrok je jednostavan, ali jednostavna hrana podijeljena je bolja od fine hrane zadržane.»
Sjeli su ispod širokog hrasta, a kad je Goodwin otvorio košaru, kruh je postao mekani kolač, a mlijeko slatki sok. Starčeve oči zasjale su tihim oduševljenjem dok su zajedno jeli.

Kad su završili obrok, starac je rekao,
«Goodwine, tvoje otvoreno srce donosi sreću. Posijeci ono drvo i pogledaj ispod njegovih korijena.»
S tim riječima, nestao je među lišćem. Goodwin je pažljivo posjekao staro drvo, a tamo ispod njegovih korijena pronašao je gusku s perjem od čistog zlata. Zapanjen, pažljivo je zamotao pticu i otišao u obližnju gostionicu dok je večernje svjetlo blijedilo.

Tri kćeri gostioničara ugledale su zlatnu gusku i divile se njenom sjajnom perju.
Kad je Goodwin na trenutak izašao van, najstarija kći primijetila je pero koje je bilo malo razbarušeno.
«Samo ću zagladiti ovo jedno zlatno pero,» šapnula je, «da ptica izgleda najbolje.»
Posegnula je prema krilu, ali kad su joj prsti dotaknuli perje, ruka joj se čvrsto držala, kao da je sama ptica želi zadržati.

Druga kći ušla je i dahnula,
«Sestro, zašto se zadržavaš tamo?»
Posegnula je da pridržava svoju sestru kako bi se mogla povući, ali čim joj je ruka dotaknula sestrinu rukav, i ona je bila čvrsto držana.
Treća kći uletjela je unutra.
«Molim vas, stojte mirno! Pomoći ću vam oboma.»
Ali kad je posegnula da ih vodi kući, i ona im se pridružila. I tako su tri stajale zajedno, iznenađene ali neozlijeđene, čudeći se blagoj magiji zlatne guske.

U zoru, Goodwin je podigao gusku i krenuo kući. Tri sestre, još uvijek lagano povezane, slijedile su u pažljivoj maloj liniji.
Dok su prolazili kroz selo, ljubazna učiteljica izašla je van i rekla,
«Kakvo je ovo znatiželjno društvo?»
Misleći da im treba pomoć, dotaknula je ruku najmlađe sestre—i našla se nježno držana također.

Pomoćni mještanin požurio je.
«Dobri ljudi, trebate li pomoć?» povikao je.
Posegnuo je da pridržava ravnateljicu škole, ali čim ju je dotaknuo, i on je bio uhvaćen u čaroliju.
I tako su hodali zajedno, pet u nizu, pozivajući vesela upozorenja i pokušavajući ne zapetljati svoje korake.

Dalje niz cestu, dva vrtlara sišla su s alatom.
«Hoćemo li pomoći?» jedan je ljubazno upitao.
Ali kad su posegnuli da pomognu, i oni su se pridružili liniji. Ubrzo je sedam seljana slijedilo Goodwina i zlatnu gusku, svi se nježno krećući zajedno kao da su dio jedne, vesele povorke.

Napokon su stigli do velikog grada gdje je živio kralj sa svojom jedinom kćeri. Bila je mudra i ljubazna, ali rijetko se smiješila, jer je njeno srce nosilo tihu težinu. Kralj je čeznuo da je ponovno vidi radosnu i proglasio je,
«Tko god donese pravi smijeh mojoj kćeri, bit će dobrodošao da vodi uz nju, dijeleći brigu i radost mog kraljevstva.»
Upravo tog dana, Goodwin i njegovo neobično društvo približili su se palači.

Prizor je bio doista čudesan: Goodwin koji nosi zlatnu gusku, praćen sedam seljana koji koračaju u nježnoj, njišućoj liniji. Kad je Goodwin premjestio pticu iz jedne ruke u drugu, cijelo društvo se okrenulo poput plesne vrpce iza njega.
Princeza je pogledala dolje s balkona. Prvo se nasmiješila, zatim pokrila usta, a naposljetku prasnula u svijetli, zvonki smijeh, kao da se dugo zatvoren prozor otvorio u njenom srcu.
Kralj se radovao. Goodwin je lagano dotaknuo krilo guske svakom seljanu, i čarolija ih je odmah oslobodila. S vremenom, Goodwin i princeza su se zbližili, i zajedno su ponovno ispunili kraljevstvo ljubaznošću, veseljem i smijehom.