Davno, u kraljevstvu gdje je magija još uvijek lebdjela u zraku poput jutarnje magle, živio je Kralj čija je mudrost bila legendarna.
Govorilo se da su tajne putovale na vjetru samo da bi stigle do njegovih ušiju, i da se nijedna misterija nije mogla sakriti od njegovih sveznajućih očiju.

Ali kralj je čuvao jednu tajnu koju nisu mogli odgonetnuti čak ni njegovi najbliži savjetnici.
Svake večeri, nakon što bi se velika dvorana za blagovanje ispraznila i posljednja svijeća ugasila, mladi sluga bi mu donosio srebrni tanjir prekriven zlatnim poklopcem. Kralj bi čekao dok ne bi ostao potpuno sam u treperavoj svjetlosti svijeće, a tek onda bi podigao poklopac.
Ono što se nalazilo unutra ostajalo je misterija — čak i za slugu koji ga je nosio — jer je kraljev ritual bio obavljen u potpunoj samoći, kao da su sadržaji bili previše sveti za ikakve oči osim njegovih.

Kako su se godišnja doba smjenjivala, znatiželja sluge prerasla je u bol koja nije htjela utihnuti.
Jedne večeri, srca koje je lupalo poput zarobljene ptice, ušuljao se u svoju odaju s posudom. Ruke su mu drhtale dok je podizao zlatni poklopac.
Tamo, smotan poput samog mjesečevog sjaja, ležao je bijeli zmaj čije su ljuske blistale mekim, nadzemaljskim sjajem — kao da je svaka ljuska bila uronjena u zvjezdanu svjetlost.

Savladan čuđenjem, sluga je dotakao najmanji komadić jezikom.
U tom trenutku, svijet se preobrazilo. Glasovi koje nikada prije nije čuo prsnuli su u zboru pjesme i žamora. Pojurio je do prozora i ugledao vrapce kako sjede na starom hrastu, njihovim kljunovima koji se živahno kreću u razgovoru.
Na njegovo zaprepašćenje, razumio je svaku riječ! Čarobna zmija podarila mu je dar razumijevanja svih stvorenja — onih koji hodaju, lete ili plivaju po zemlji.

Ali sudbina je ubrzo bacila sjenu na ovaj dar.
Kraljičin najdraži prsten—zlatna karika za koju se govorilo da su je skovali bogovi—nestao je bez traga. Kraljevstvo je pretražilo svaki kutak, prevrnulo svaki kamen, a ipak je prsten ostao izgubljen.
Sumnja je pala na mladog slugu, jer se nalazio blizu Kraljičinih odaja. Kralj ga je pozvao k sebi, lica ozbiljna, i izgovorio riječi koje su mladiću zaledile srce:
«Do sutrašnjeg zalaska sunca, moraš imenovati pravog lopova, ili ćeš snositi posljedice.»

Teškog srca, sluga je lutao po dvorištu obasjanom mjesečinom, gdje je ribnjak odslikavao zvijezde.
Dok je stajao tamo, izgubljen u očaju, začuo je glasove — nježne, kvakave glasove koji su govorili o jednostavnim radostima. Skupina pataka, čije je perje svjetlucalo u zvjezdanoj svjetlosti, ćaskala je na rubu vode.
Sluga je slušao, a njegov dar mu je omogućavao da razumije svaku riječ. Tada jedna patka uzdahnu i prizna: «Oh, kakvu sam nevolju prouzrokovala! Jutros sam pronašla sjajni zlatni krug ispod kraljičinog prozora. U svojoj ludosti, progutala sam ga, i sada mi leži teško u trbuhu poput kamena.»
Slugine oči se razrogačiše. To mora biti prsten!

Nježnim rukama, sluga odvede patku u zamačku kuhinju. Kraljevski kuhar, zbunjen, gledao je kako sluga govori umirujuće riječi ptici.
Zajedno su pomogli patki, i ubrzo se pojavi dragocjeni predmet — prsten koji je kao da je čuvao svjetlost zvijezda unutar svog zlatnog obruča. Bio je to zaista kraljičin prsten!
Slugina nevinost bila je dokazana. Kralj, s očima punim kajanja, sagnuo je glavu i rekao:
«Učinio sam ti nepravdu, vjerni slugo. Imenuj bilo koju nagradu, i bit će tvoja.»

Ali sluga, čija je duša čeznula za avanturom, zamolio je samo za konja i malu kesu zlata.
Dok je zora bojila nebo u ružičasto i zlatno, on je krenuo na put. Cesta se vijugala kroz šume u kojima su stara stabla šaptala tajne.
Na takvom jednom mjestu, pronašao je tri ribe, čije su ljuske blistale poput dragog kamenja, zarobljene među trskom na rubu vode, čiji su škrge hvatale zrak žudeći za životvornom vodom koja je bila tik izvan dohvata.
S milosrđem u srcu, kleknuo je i nježno podigao svaku ribu, vraćajući ih u hladne dubine. Dok su odplivale, njihovi glasovi uzdigli su se u zahvalnosti:
«Dobri strančeviću, zapamtit ćemo ovu milost. Kada budeš u nevolji, uzvratit ćemo ti dobrotom!»

Dok je pratilac jahao kroz livadu prošaranu sunčevim zracima, začuo je sitne glasove koji su se dizali iz zemlje ispod kopita njegova konja.
Pogledavši dolje, ugledao je Kralja Mrava, stvorenje kraljevskog držanja unatoč svojoj maloj veličini, kako stoji pred vojskom radnika, a glas mu je bio pun brige za njihovu sigurnost na putu.
Bez oklijevanja, pratilac je odveo konja u stranu, dopustivši mravljem kraljevstvu da nastavi svoj posao nesmetano.
Kralj Mrava, čija je sitna kruna hvatala sunčevu svjetlost, povikao je:
«Plemeniti putniče, tvoja dobrota neće biti zaboravljena! Kada budeš imao potrebu, doći ćemo ti u pomoć!»

Malo dalje, dok je večer bojila nebo u ljubičasto i jantarno, sluga je naišao na dirljivu prizoru.
Visoko u starom, iskrivljenom stablu, okupila se porodica gavrana. Roditelji, perja tamnog kao ponoć, pokušavali su naučiti svoju mladunčad da leti, ali ptići su bili previše slabi od gladi da bi raširili krila. Njihovi jadni krici parali su slugino srce.
Bez oklijevanja, podijelio je svoje posljednje zalihe — hljeb i sir sačuvane za put — s gladnim pticama.
Dok su mladi gavrani jeli, a snaga se vraćala sa svakim zalogajem, zahvalno su cvrkutali:
«Dobri čovječe, spasio si nas od sigurne propasti. Obećavamo da ćemo pamtiti tvoju velikodušnost, i kada ti zatreba najveća pomoć, bit ćemo tu da ti pomognemo!»

Nakon mnogo dana putovanja kroz krajeve i lijepe i divlje, pratilac je stigao u veličanstavan grad čiji su tornjevi dopirali do nebesa. Njegove ulice vrviле su od trgovaca i glazbenika iz svakog kutka svijeta.
Tu je čuo proglas koji će promijeniti njegovu sudbinu: voljena princeza kraljevstva tražila je muža, ali svaki prosac morao je najprije izvršiti tri nemoguća zadatka.
Kada je pratilac ugledao princezu, njezina ljepota bila je toliko sjajna da se činilo kao da su je dotakli bogovi, a dobrota je sjala u njezinim očima poput zvijezda.
Bez oklijevanja, istupio je naprijed, srca punog hrabrosti, i izjavio svoju namjeru da pokuša nemoguće.

Prvi izazov stigao je pod nebom ofarbanim bojama zalaska sunca. Kralj, u haljinama koje su se lelujale poput tekućeg zlata, stajao je na litici s pogledom na beskrajno more.
Zamahom ruke bacio je zlatni prsten — obruč koji je kao da je u sebi zarobio samo sunčevo svjetlo — u uzburkane vode ispod.
«Donesi mi ovaj prsten», zapovjedio je Kralj, «i prvi zadatak bit će završen.»
Dok je sluga sjedio na stjenovitoj obali i gledao kako valovi udaraju o kamenje, srce mu je potonulo. Kako bi iko mogao pronaći jedan jedini prsten u ogromnom oceanu?
Ali tada, kao da ih je dozvala neka nevidljiva sila, tri veličanstvene ribe izronile su iz dubine, s ljuskama koje su svjetlucale poput živih dragulja. Jedna je u ustima nosila školjku i nježno je položila na obalu.
Kada ju je sluga otvorio, tamo, umješteno unutra poput zarobljene zvijezde, ležao je zlatni prsten! Ribe su se sjetile svog obećanja.

Drugi zadatak izgledao je još nemoguće.
Princeza, čija je haljina tekla poput rijeke svile, odvela je slugu u prostrani vrt koji se protezao do horizonta. Graciozinim pokretima rasipala je deset ogromnih vreća najsitnijeg sjemenja — sjemenki toliko malih da su izgledale poput zrnaca pijeska, svaka drugačija, svaka jedinstvena.
«U prvom svjetlu zore», izjavila je, glasom blagim ali čvrstim, «svako sjeme mora biti skupljeno i vraćeno u odgovarajuću vreću. Ni jedno se ne smije izgubiti.»
Slugino srce stisnulo se pred veličinom zadatka. Izgledalo je nemoguće — sve dok nije pala noć i izašao mjesec.
Tada su, iz svakog kutka vrta, ispod svakog kamena i lista, stigli Kralj Mrava i njegova golema vojska. Hiljade mrava radilo je kroz noć s preciznošću.
Kada su prvi zraci zore dotakli vrt, svako sjeme bilo je skupljeno, razvrstano i vraćeno u odgovarajuću vreću s takvom savršenošću da je izgledalo kao umjetničko djelo. Kralj Mrava i njegovi podanici bili su zapamtili svoje obećanje.

Ipak, princeza, iako impresionirani, nije bila spremna da popusti.
Predstavila je jedan posljednji izazov, najteži od svih:
«Putuj do krajeva zemlje», zapovjedila je, oči joj blistale izazovom i nadom, «i donesi mi jabuku s legendarnog Stabla života — stabla koje raste u vrtu nedostupnom smrtnicima, gdje plod daruje vječnu mudrost i bezgraničnu ljubav.»
Sluga je krenuo u potragu koja ga je odvela do rubova poznatog svijeta. Putovao je kroz začarane šume gdje su drveća šaptala drevne tajne, preko pustinja gdje su se miraževi lelujali, i preko planina koje su grebale nebo.
Baš kada se činilo da je svaka nada izgubljena, dok je jedne noći odmarao pod stablom čije su grane doticale zvijezde, zlatna jabuka, obasjana unutarnjim sjajem koji se takmičio s mjesecom, nježno mu je pala u ruke koje su je čekale.
U tom trenutku, tri veličanstvena gavrana, perje im sjalo poput uglačanog opsidijana, sletjela su mu na ramena.
«Preletjeli smo do krajeva zemlje», proglasili su trijumfalno, «kroz oluje i preko okeana, do svetog vrta gdje raste Stablo života. Ovu jabuku donosimo tebi, kako smo obećali, u zahvalnost za dobrotu koju si nam pokazao u našem trenutku potrebe.»

Sa zlatnom jabukom u rukama, nježno držanom poput uhvaćene zvijezde, mladić se vratio princezi, srca ispunjenog radošću.
Princeza, vidjevši da je nemoguće postalo moguće, više nije mogla poricati ono što je njeno srce odavno znalo — da ovaj mladić posjeduje ne samo hrabrost i odlučnost, već i dobrotu duše koja je sjala svjetlije od svakog dragog kamena.
Zajedno su podijelili jabuku s Drveta života, i dok su okušavali njeno slatko, čarobno voće, njihova srca napunila su se toplinom i ljubavlju tako dubokom da se činilo kao da zrači iz samog njihovog bića.
Od tog začaranog dana nadalje, živjeli su u savršenom skladu, okruženi prijateljima, i ljudima i životinjama, koji su pamtili i čuvali u srcu bezgraničnu dobrotu koju je on pokazao.
I tako, u kraljevstvu gdje je magija još uvijek šaptala kroz zrak i gdje dobra djela nikada nisu bila zaboravljena, živjeli su sretno do kraja života, a njihova ljubavna priča postala je legenda koja se prepričavala kroz generacije.