Stara Majka Zima

Davno, na rubu šume stajala je kućica. U toj kućici živjela je udovica sa svoje dvije kćeri. Mlađa djevojka, po imenu Maria, bila je lijepa, ljubazna i blage naravi. Starija, po imenu Isabelle, često je bila tašta i neljubazna, što je otežavalo svakome osim njezinoj majci da je podnese. Čudno je reći, majka ju je voljela daleko više nego njezinu sestru.
Maria je obavljala sav kućanski posao i dobivala grube riječi od svoje majke. Svaki dan morala je sjediti kraj izvora u dvorištu i presti i presti dok joj prsti ne bi prokrvarili.

Jednog dana dok je tamo sjedila i naporno radila, vreteno ili kalem skliznulo joj je iz prstiju. Pao je na dno izvora i nestao iz vida. Jadna djevojka tražila ga je uzalud, a zatim je otišla i rekla majci što se dogodilo.
Majka ju je izgrdila.
«Tako si nemarna!» rekla je. «Pustila si da vreteno padne jer ne želiš raditi. Ali možeš ga isto tako izvaditi. Neću kupiti drugo.»
Maria je otišla plačući do izvora i sagnula se da vidi može li pronaći vreteno. Jao! nagnula se predaleko i pala. Ali umjesto da ostane u vodi, pala je kroz izvor i izašla na drugu stranu. Našla se na prekrasnoj livadi. Sunce je sjalo sjajno i bilo je tisuće cvjetova u cvatu.

Preko livade vodila je mala staza, i ona ju je slijedila. Nakon nekog vremena dovela ju je do peći pune kruha. Kruhovi su povikali:
«Izvadi nas! izvadi nas! Gotovi smo.»
Maria je prišla peći i izvadila sve kruhove. Zatim je ponovno krenula.

Ubrzo je došla do stabla punog zrelih crvenih jabuka. Stablo je povikalo,
«Protresi me! protresi me! Moje jabuke su sve zrele.»
Tada je protresla stablo dok jabuke nisu pale oko nje poput kiše. Složila ih je u hrpu i nastavila dalje.

Napokon je došla do male kućice. Na vratima je stajala starica. Izgledala je tako čudno i tako strašno da je djevojka krenula pobjeći.
Ali žena je povikala za njom:
«Ne boj se, drago dijete. Dođi ovamo i živi sa mnom. Poslušaj me i obavljaj svoje dužnosti i susrest ćeš se samo s ljubaznošću. Svaki dan moraš dobro namjestiti moj krevet i protresati ga tako da perje leti. Tada će biti snijega na zemlji, jer ja sam Stara Majka Mraz.»

Tako je Maria otišla živjeti sa Starom Majkom Mraz. Svaki dan tresla je krevet dok perje nije letjelo poput snježnih pahulja. Imala je dovoljno za jesti i piti i nikada nije čula neljubaznu riječ. Dugo je bila sretna tamo sa staricom. Ali napokon je počela osjećati tugu. Nedostajao joj je dom, ipak, i čeznula je vratiti se svojoj majci i sestri.
«Draga Stara Majko Mraz,» rekla je, «ti si ljubazna i dobra. Ali ipak, oni su moja majka i moja sestra, i to je moj dom. Čeznem ih sve vidjeti.»

Tada je Stara Majka Mraz rekla,
«Pravo je da želiš ići kući. Dobro si mi i vjerno služila, i nećeš ostati bez svoje nagrade.»
Uzela je djevojku za ruku i povela je stazom. Napokon su došle do otvorene kapije. Kad je djevojka prošla kroz nju, pala je kiša zlata koja se prilijepila za njezinu haljinu. Bila je prekrivena zlatom od glave do pete.
«To je tvoja nagrada za pošten, vjeran rad,» rekla je Stara Majka Mraz.
Zatim je stavila izgubljeno vreteno u Marijinu ruku.

Kapija se zatvorila. Odjednom, Maria se našla pored izvora u majčinom dvorištu. Pijetao na zidu zakukurikao je:
”Kukuriku!
Djevojko prekrivena zlatom,
Dobrodošla.”
Zbog zlata, njezina majka i sestra bile su sretne što je vide i ljubazno su govorile.
”Gdje si bila?” pitali su.
Ispričala im je sve što se dogodilo.
Tada je majka rekla svojoj omiljenoj kćeri Isabelle,
”Moraš otići Staroj Majci Mraz, draga, i dobiti dio njezina zlata.”

Starija kći, Isabelle, izašla je i sjela pored izvora da prede. Željela je bogatstvo bez rada i nije htjela presti dovoljno dugo niti dovoljno brzo da joj prsti prokrvare. Dok nije bilo krvi na vretenu, ono nije htjelo pasti na dno izvora. Tako je djevojka stavila ruku u grm trnja i ubodla prst. Nekoliko kapi krvi palo je na vreteno.
Zatim ga je bacila u izvor i skočila za njim. Našla se na prekrasnoj livadi i hodala stazom dok nije došla do peći.
Čula je kako kruhovi viču,
«Izvadi nas! izvadi nas! Izgorjet ćemo, jer smo dugo pečeni.»
Ali djevojka je odgovorila,
«Ne, zaista. Ne želim uprljati ruke u peći niti opeći prste vrućim kruhovima.»

Hodala je dalje dok nije došla do stabla jabuka.
«Protresi me! protresi me!» povikalo je. «Moje jabuke su sve sasvim zrele.»
«To neću,» odgovorila je. «Neke od tvojih jabuka mogle bi pasti na moju glavu.»
I lijeno je nastavila dalje.

Nakon nekog vremena, stigla je do vrata kuće Majke Mraz. Ušla je izravno i ponudila se služiti starici.
”Vrlo dobro,” rekla je Majka Mraz i rekla joj što treba raditi.
Cijeli dan djevojka je dobro radila. Mislila je na zlato koje se nadala dobiti.
Drugog dana nije radila tako dobro.
A trećeg dana bilo je još gore.
Dan za danom, budila se kasno, zaboravljala pomesti ispod kreveta i prestala tresti perje iz posteljine, postajući sve nemarnija u svojim zadacima i sve grublja.

«Više te ne trebam,» rekla je Majka Mraz napokon. «Možeš ići kući.»
Djevojka je bila umorna od boravka gdje nije bila tetošena niti zbrinuta. Trčala je stazom bez da se čak i oprostila. Kapija je bila otvorena.
«Ah!» pomislila je, «kiša zlata će doći kad prođem kroz nju.»

Tako je hodala vrlo polako. Ali umjesto zlata, dolje je pala posuda s katranom i smolom. Pijetao je glasno zakukurikao:
”Kukuriku!
Djevojko prekrivena smolom,
Nema dobrodošlice za tebe.”
Katran se zalijepio za njezinu odjeću. Prilijepio se, ne samo za njezinu odjeću, već i za njezinu kožu i kosu. I, dokle god je živjela, nikada nije sišao.