Nekada davno, na rubu šume stajala je jedna koliba. U toj kolibi živjela je jedna udovica sa svoje dvije kćerke. Mlađa djevojka, po imenu Maria, bila je lijepa, ljubazna i blage naravi. Starija, po imenu Isabelle, često je bila uobražena i neljubazna, pa ju je bilo teško podnositi bilo kome osim njenoj majci. Začudo, majka ju je voljela mnogo više nego njenu sestru.
Maria je radila sve kućanske poslove i dobijala je grube riječi od svoje majke. Svakog dana, morala je sjediti pored izvora u dvorištu i presti i presti sve dok joj prsti ne prokrvare.

Jednog dana, dok je tu sjedila i vrijedno radila, njeno vreteno, ili kalem, iskliznulo joj je iz prstiju. Palo je na dno izvora i nestalo s vidika. Jadna djevojka ga je uzalud tražila, a onda je otišla i rekla majci šta se dogodilo.
Majka ju je izgrdila.
«Tako si nepažljiva!« rekla je. »Pustila si vreteno da padne jer ne želiš da radiš. Ali sada ga i izvadi. Neću ti kupiti drugo.«
Maria je uplakana otišla do izvora i sagnula se da vidi može li pronaći vreteno. Avaj! Previše se nagnula i pala je. Ali umjesto da ostane u vodi, propala je kroz izvor i izašla na drugoj strani. Našla se na prelijepoj livadi. Sunce je jarko sijalo i hiljade cvjetova je bilo u cvatu.

Preko livade je vodila mala staza i nju je slijedila. Nakon nekog vremena, dovela ju je do peći pune hljeba. Vekne hljeba su povikale:
«Izvadi nas! Izvadi nas! Potpuno smo pečeni.«
Maria je prišla peći i izvadila sve vekne. Zatim je ponovo krenula.

Uskoro je došla do jednog drveta punog zrelih crvenih jabuka. Drvo je povikalo,
“Protresi me! Protresi me! Moje jabuke su sve zrele.»
Tada je protresla drvo dok jabuke nisu pale oko nje kao kiša. Sakupila ih je na gomilu i nastavila dalje.

Napokon, stigla je do jedne male kolibe. Na vratima je stajala jedna starica. Izgledala je tako čudno i tako strogo da je djevojčica počela bježati.
Ali žena je povikala za njom:
«Ne boj se, drago dijete. Dođi ovamo i živi sa mnom. Slušaj me i radi svoj posao i dočekat će te samo ljubaznost. Svaki dan moraš mi dobro namjestiti krevet i protresti ga tako da perje leti. Tada će na zemlji padati snijeg, jer ja sam Stara Majka Frost.

Tako je Marija otišla da živi sa Starom Majkom Mraz. Svakog dana tresla je krevet sve dok perje ne bi poletjelo poput pahuljica. Imala je dovoljno da jede i pije i nikada nije čula nijednu ružnu riječ. Dugo vremena je bila sretna tamo sa staricom. Ali naposljetku, počela je da se osjeća tužno. Ipak, nedostajao joj je dom i čeznula je da se vrati svojoj majci i sestri.
«Draga Stara Majko Mraz,« rekla je, »vi ste ljubazni i dobri. Ali na kraju krajeva, one su moja majka i moja sestra, a to je moj dom. Čeznem da ih sve vidim.“

Tada reče Stara Majka Mraz,
«Pravo je da želiš ići kući. Služila si mi dobro i vjerno, i nećeš ostati bez svoje nagrade.»
Uze djevojku za ruku i povede je stazom. Konačno su došle do otvorene kapije. Dok je djevojka prolazila, sasu se pljusak zlata koji se zalijepi za njenu haljinu. Bila je prekrivena zlatom od glave do pete.
»To je tvoja nagrada za pošten i vjeran rad“, reče Stara Majka Mraz.
Zatim stavi izgubljeno vreteno u Marijinu ruku.

Kapija se zatvorila. Odjednom, Maria se našla pored izvora u majčinom dvorištu. Pijetao koji je sjedio na zidu zakukurikao je:
»Kukuriku!
Djevojko zlatom pokrivena,
Dobro nam došla.»
Zbog zlata, njena majka i sestra su se obradovale što je vide i ljubazno su govorile.
»Gdje si bila?” pitale su.
Ispričala im je sve što se dogodilo.
Tada majka reče svojoj omiljenoj kćerki Isabelle,
”Moraš ići kod Stare Majke Mraz, draga moja, i uzeti dio njenog zlata.”

Starija kćerka, Isabelle, izašla je i sjela pored izvora da prede. Željela je bogatstvo bez rada i nije prela dovoljno dugo niti dovoljno brzo da joj prsti prokrvare. Dok na vretenu ne bi bilo krvi, ono ne bi palo na dno izvora. Tako je djevojka stavila ruku u trnov grm i ubola se u prst. Nekoliko kapi krvi palo je na vreteno.
Zatim ga je bacila u izvor i skočila za njim. Našla se na prelijepoj livadi i hodala stazom dok nije došla do peći.
Čula je hljebove kako viču,
«Izvadi nas! izvadi nas! Izgorjet ćemo, jer se dugo pečemo.»
Ali djevojka je odgovorila,
«Ne, zaista. Nemam želju da prljam ruke u peći ili da opečem prste vrućim hljebovima.

Išla je dalje dok nije došla do stabla jabuke.
«Protresi me! Protresi me!« povikalo je. »Moje jabuke su sve sasvim zrele.«
«Neću«, odgovorila je. «Neka od tvojih jabuka bi mi mogla pasti na glavu.»
I lijeno je nastavila dalje.

Nakon nekog vremena, stigla je na vrata kuće Majke Frost. Odmah je ušla i ponudila se da služi starici.
«Vrlo dobro,» reče Majka Frost i reče joj šta da radi.
Cijeli dan, djevojka je dobro radila. Mislila je na zlato koje se nadala da će dobiti.
Drugog dana nije radila tako dobro.
A trećeg dana bilo je još gore.
Iz dana u dan, kasno se budila, zaboravljala je mesti ispod kreveta i prestala je istresati perje iz posteljine, postajući sve nemarnija u svojim zadacima i sve drskija.

Više mi nisi potrebna», reče konačno Majka Mraz. »Možeš ići kući.”
Djevojci je bilo dosadilo da boravi tamo gdje je nisu ni mazili ni pazili. Potrčala je niz stazu, a da se nije ni pozdravila. Kapija je bila otvorena.
”Ah!”, pomisli ona, ”pljusak zlata će doći kada prođem kroz nju.”

Tako je hodala veoma sporo. Ali umjesto zlata, spustio se kotao katrana i smole. Pijetao je glasno kukuriknuo:
”Kukuriku!
Djevojko od smole,
Niko te ne vole.”
Katran joj se zalijepio za odjeću. Lijepio se, ne samo za njenu odjeću, već i za njenu kožu i kosu. I, sve dok je bila živa, nikada se nije skinuo.