Pametni Guščići

Jednom davno, majka guska živjela je u udobnoj kućici sa svojih sedam malih guščića. Voljela ih je više od svih zvijezda na nebu. Jednog jutra, trebala je otići na seosku tržnicu. Okupila je svoje jato i upozorila:
«Moji dragi, moram ići. Držite vrata čvrsto zaključana. Veliki vuk luta šumom danas. On je majstor prerušavanja, ali uvijek ga možete prepoznati po njegovom hrapavom, grubom glasu i njegovim teškim, tamnim šapama. Nemojte mu dopustiti da vas prevari!»
Guščići su zacvrkutali,
«Ne brini, mama! Bit ćemo sigurni i zdravi.»

Vuk je promatrao izza cedra. Čim su majčina repna pera nestala, dotrčao je do vrata. Kuc! Kuc!
«Otvorite, moji slatkiši!» pozvao je svojim prirodno hrapavim glasom. «To je vaša majka, i donijela sam veliku vreću poslastica!»
Guščići su pritisnuli uši na vrata.
«Nema šanse!» povikao je najstariji. «Naša majka ima glas poput srebrnog zvona. Tvoj je hrapav kao brusni papir. Odlazi, gospodine Vuk!»

Vuk nije odustajao. Otrčao je do trgovine i progutao staklenku umirujućeg meda kako bi mu glas postao svilenkasto gladak. Vratio se i šapnuo kroz ključanicu,
«Draga djeco, pustite me unutra. To je mama, i imam najukusnije grickalice za vas.»
Najmlađi guščić posegnuo je za kvakom, ali najpametniji je pokazao na dno vrata. Tamo, provirujući kroz procjep, bile su dvije ogromne, krznene crne šape.
«Dobar pokušaj!» povikali su. «Naša majka ima meke, narančaste noge. Ti si vuk!»

Režeći od frustracije, vuk je odjurio do obližnje pekare.
«Pekar! Pospi mi šape svojim najbjeljim brašnom, ili ću pojesti sve tvoje pite!»
Prestrašeni pekar je poslušao. Sada, sa slatkim glasom i snježno-bijelim šapama, vuk je pokucao treći put.
«Otvorite vrata, mališani. Vaša majka je napokon doma s iznenađenjem za sve.»
Guščići su vidjeli bijele šape i čuli nježan glas. Uvjerivši se da je sigurno, okrenuli su zasun i širom otvorili vrata.

Čim je vuk skočio unutra, guščići su se raspršili kao kuglice! Jedan je zaronio ispod sofe, drugi ispod kreveta. Treći se sakrio u smočnicu, a četvrti iza teške zavjese. Peti se stisnuo u ormar, šesti ispod košare za rublje, a sedmi—najmanji od svih—skočio je u visoki djedov sat.
Vuk, vrlo pohlepan i vrlo brz, uhvatio je njih šest i, jednim velikim gutljajem, spremio ih za kasnije. Tražio je visoko i nisko sedmog, ali otkucaji sata čuvali su otkucaje srca malog guščića u tajnosti.

Osjećajući se prilično sito i vrlo pospano, vuk je oteturao na sunčanu livadu, legao ispod hrasta i zaspao u dubokom, hrčućem snu. Nedugo zatim, majka guska se vratila. Srce joj je potonulo. Vrata su bila odškrinuta, jastuci razbacani, a kuća tiha.
«Moja djeco!» povikala je, oči joj se napunile suzama. «Gdje ste?»

«Mama! Mama! Ovdje sam!» zacvilio je mali glas.
Otvorila je djedov sat, a njezin najmlađi guščić ispao je, drhteći dok je pričao priču o vukovom lukavom triku s bijelim šapama. Majka guska obrisala je oči i uspravila se.
«Još nije pobijedio,» rekla je odlučno. «Uzmi moj pribor za šivanje i velike škare za izradu. Imam plan.»
Pratili su vukove glasne hrčeve u dugu travu.

Dok je vuk spavao, majka guska primijetila je nešto kako se miče u njegovom trbuhu—bili su to šest guščića, još uvijek migoljeći! S preciznošću kirurga, upotrijebila je svoje škare da brzo zareže. Jedan po jedan, guščići su iskočili, ošamućeni, ali potpuno neozlijeđeni. Vuk je bio toliko pohlepan da nije ni žvakao! Brzo su ispunili prostor teškim riječnim kamenjem, a majka guska ga je zašila tako uredno da nije osjetio ništa.

Kad se vuk konačno probudio, osjećao se nevjerojatno teško.
«Oh, moj trbuh se osjeća kao da sam progutao planinu kamenja!» zastenjao je, još uvijek malo omamljen od drijemanja.
Oteturao je prema rijeci da se napije vode, misleći da je upravo imao vrlo čudan, vrlo živopisan san o obitelji gusaka i dugom plivanju u mirnoj rijeci.

Vuk je tada i tamo odlučio da je livada za njega previše zbunjujuća. Otišao je prema udaljenim planinama, tražeći mirnije mjesto za život.
Sedam guščića i njihova majka gledali su ga kako odlazi s prozora, sigurni i zdravi.
Naučili su vrlo važnu lekciju o pažljivom promatranju detalja—i živjeli su sretno do kraja života, uvijek se sjećajući dvaput provjeriti tko je na vratima.