Vuk i Sedam Guščića

Jednom davno, jedna guska majka živjela je u ugodnoj kućici sa svojih sedam malih guščića. Voljela ih je više od svih zvijezda na nebu. Jednog jutra, morala je poći na seosku pijacu. Okupila je svoju djecu i upozorila ih:
«Moja draga djeco, moram ići. Držite vrata dobro zaključana. Veliki vuk danas luta šumom. On je majstor prerušavanja, ali uvijek možete prepoznati da je to on po njegovom hrapavom, grubom glasu i njegovim teškim, tamnim šapama. Nemojte mu dopustiti da vas prevari!»
Guščići su cvrkutali,
«Ne brini, Mama! Bit ćemo sigurni i zdravi.»

Vuk je vrebao iza jedne kedrove stabljike. Čim su majčina repna pera nestala, on je odšetao do vrata. Kuc! Kuc!
«Otvorite, moje drage!» pozvao je svojim prirodno hrapavim glasom. «Vaša mama sam, i donijela sam veliku vrećicu poslastica!»
Guščići su prislonili uši na vrata.
«Nema šanse!» povikalo je najstarije. «Naša mama ima glas poput srebrnog zvona. Tvoj je hrapav kao brusni papir. Odlazi, gospodine Vuče!»

Vuk nije odustajao. Otrčao je u prodavnicu i progutao teglu umirujućeg meda kako bi mu glas postao svilenkasto gladak. Prikrao se nazad i šapnuo kroz ključaonicu,
«Draga djeco, pustite me unutra. Ja sam Mama, i donosim vam najukusnije grickalice.»
Najmlađe guščiće poseglo je za kvakicom, ali ono najpametnije pokazalo je na dno vrata. Tamo, virujući kroz pukotinu, bile su dvije ogromne, dlakave crne šape.
«Lijepo pokušaj!» povikali su. «Naša mama ima meke, narandžaste nožice. Ti si vuk!»

Režeći od frustracije, vuk je pojurio do obližnje pekare.
«Pekaru! Poprši mi šape svojim najbijelim brašnom, ili ću pojesti sve tvoje pite!»
Prestravljeni pekar je poslušao. Sada, s nježnim glasom i snježnobijelim šapama, vuk je pokucao treći put.
«Otvorite vrata, mališani. Vaša mama je napokon stigla kući s iznenađenjem za sve.»
Guščići su ugledali bijele šape i čuli nježan glas. Uvjereni da je sigurno, odvrnuli su zasun i širom otvorili vrata.

U trenutku kada je vuk skočio unutra, guščići su se razbježali kao kuglice! Jedno je zaronilo ispod sofe, drugo ispod kreveta. Treće se sakrilo u ostavi, a četvrto iza teške zavjese. Peto se uvuklo u ormar, šesto ispod korpe za rublje, a sedmo — najmanji od svih — skočilo je unutar visokog starinskog sata.
Vuk, koji je bio vrlo pohlepan i vrlo brz, uhvatio je šestero od njih i, jednim velikim gutljajem, spravio ih za kasnije. Tražio je gore-dolje za sedmim, ali tikanje sata čuvalo je tajnu otkucaja srca malog guščića.

Osjećajući se sasvim sitim i vrlo pospano, vuk se oteturao na sunčanu livadu, legao pod hrast i utonuo u dubok, hrkajući san. Ubrzo nakon toga, Majka Guska se vratila. Srce joj je palo. Vrata su bila odškrinuta, jastuci su bili razbacani, a kuća je bila tiha.
«Djeco moja!» povikala je, a oči su joj se napunile suzama. «Gdje ste vi?»

«Mama! Mama! Ja sam ovdje!» – ciknu jedan sitni glasić.
Otvorila je stari sat s njihalom, i njeno najmlađe guščiće iskotrljalo se van, drhteći dok je pričalo o vučevoj lukavoj prevari s bijelom šapom. Majka Guska obrisala je suze i uspravila se.
«Još nije pobijedio», rekla je odlučno. «Donesi mi šivaći pribor i velike makaze. Imam plan.»
Pratili su glasno vučevo hrkanje kroz visoku travu.

Dok je vuk spavao, Majka Guska je primijetila nešto što se micalo unutar njegovog trbuha — to je bilo šest guščića, koji su se i dalje prevrtali! S preciznošću hirurga, upotrijebila je svoje škare da napravi brzi rez. Jedan po jedan, guščići su iskakali napolje, omamljeni ali potpuno neozlijeđeni. Vuk je bio toliko pohlepan da nije ni žvakao! Brzo su napunili taj prostor teškim riječnim kamenjem i Majka Guska ga je zašila tako uredno da nije osjetio ništa.

Kada se vuk konačno probudio, osjećao se nevjerojatno teško.
«Oh, moj trbuh je kao da sam progutao planinu kamenja!» zastenjao je, još uvijek malo pospan od drijemanja.
Posrtao je prema rijeci da se napije vode, misleći da je samo imao jedan vrlo čudan, vrlo živ san o porodici gusaka i dugom plivanju u mirnoj rijeci.

Vuk je tada i tamo odlučio da mu je livada previše zbunjujuća. Odlutao je prema dalekim planinama, tražeći mirnije mjesto za život.
Sedam guščića i njihova majka gledali su ga kako odlazi kroz prozor, živi i zdravi.
Naučili su vrlo važnu lekciju o tome kako pažljivo gledati u detalje — i živjeli su sretno zauvijek, uvijek pamteći da provjere ko je na vratima.