Tri Mala Čovjeka u Šumi

Jednom davno, bio je čovjek čija je žena preminula, ostavivši ga s njihovom jedinom kćeri, Linom. Nedaleko je živjela udovica koja je također imala jednu kćer, po imenu Klara. Jednog dana, udovica reče Lini,
«Reci svom ocu da ako se oženi sa mnom, živjet ćeš u udobnosti - kupke od mlijeka i svježi sok - dok će moja kći dobiti samo običnu vodu.»

Lina je otišla kući i rekla ocu, a on uzdahnu,
«Što da radim? Da li da se ponovno oženim ili ne?»
Na kraju je skinuo svoju čizmu s rupom na potplatu i rekao,
«Objesi ovo na čavao i ulij vodu u nju. Ako zadrži vodu, ponovno ću se oženiti. Ako procuri, neću.»

Lina je učinila kako je rekao. Voda je natopila kožu i zatvorila rupu, pa kad je čovjek pogledao čizmu, bila je puna do vrha.
Ubrzo nakon toga, otišao je do udovice i vjenčali su se.

Isprva je sve izgledalo dobro. Prvog dana, Lina je imala mlijeko za pranje i sok za piće. Klara je imala samo vodu.
Ali polako, maćeha je počela drugačije tretirati djevojke. Klara je dobivala finu odjeću i slatke kolače, dok je Lina dobivala iznošene haljine i tvrdi kruh. Linin otac često je putovao i nije vidio kako su se stvari promijenile.
Maćeha je počela zamjerati Lini, jer je djevojka bila nadarena za pjesmu i ručni rad i bila je ljubaznija od Klare. Svi su hvalili njezinu ljubaznost, karakter i talente. Međutim, svaki dan, nalazila je neku novu okrutnost koju joj je maćeha zadavala, a Lina je sve to podnosila bez prigovora.

Zima je napokon stigla, pokrivajući zemlju snijegom i ledom. Jednog hladnog jutra, maćeha je pozvala Linu i rekla,
«Obuci ovaj tanki ogrtač i idi u šumu. Donesi mi košaru punu svježih jagoda, jer želim jagode i ništa drugo.»
«Ali majko,» reče Lina, «kako mogu pronaći jagode ispod snijega? I smrznut ću se u ovom tankom ogrtaču.»
«Nema više riječi!» žena je odbrusila i gurnula je van s samo koricom kruha.

Lina je stajala plačući i drhteći na hladnoći, pitajući se što da učini. Snijeg se protezao koliko je mogla vidjeti. Pomislila je pokucati na vrata mlinara ili pekara, ali se bojala da joj neće vjerovati.
Zato je čvrsto omotala svoj ogrtač i krenula u šumu, nadajući se da će je drveće zaštititi od vjetra. Hodala je dok joj prsti nisu utrnuli i stopala zaboljela, a onda je ugledala dim kako se diže iz jedne kolibe.
«Otići ću do te kolibe,» rekla je sebi. «Barem se tamo mogu ugrijati.»

Lina je pokucala na vrata, a ljubazan glas pozvao je,
«Uđi, dijete!»
Unutra su sjedila tri mala čovjeka kraj toplog ognjišta.
«Dobro jutro, gospodo,» reče Lina. «Mogu li se ugrijati kraj vašeg ognja dok jedem svoj ručak?»
«Rado,» odgovorili su.
Sjela je i izvadila svoju koricu kruha, a jedan od malih ljudi reče,
«Hoćeš li podijeliti svoj kruh s nama?»
Iako je Lina bila gladna, razlomila je kruh na četiri dijela, zadržavši najmanji za sebe i dajući ostatak svojim domaćinima.
«Velikodušna si s onim malo što imaš,» reče jedan toplo.

Nakon trenutka, drugi upita,
«Ali reci nam, zašto mlada djevojka luta smrznutom šumom tako slabo odjevena?»
Linine oči napuniše se suzama, i ispričala im je sve - neljubaznu maćehu, putujućeg oca i nemoguć zadatak.

Tri mala čovjeka pogledala su jedan drugoga s razumijevanjem u očima. Nisu rekli ništa više dok nije završila s jelom.
Tada joj jedan pruži metlu i reče,
«Pokazala si veliku hrabrost. Prije nego odeš, hoćeš li nam pomoći s malim zadatkom? Stari smo, i leđa nas bole. Bi li pomela snijeg s našeg stražnjeg praga?»
«Rado, svim srcem,» reče Lina, i uzela je metlu i izašla van da pomete.

Dok je Lina radila, trojica su razgovarala među sobom.
«Ima pravo srce,» reče prvi. «Iako je imala jedva dovoljno za sebe, velikodušno je podijelila svoj kruh i pomogla nam bez prigovora.»
«Onda joj podarimo blagoslove,» reče drugi.

«Ja joj darujem da raste u hrabrosti i mudrosti sa svakim danom,» reče prvi.
«Ja darujem da kad izgovori istinite riječi, sreća će je pratiti kao zlato,» reče drugi.
«A ja darujem,» reče treći, «da će pronaći one koji će je cijeniti zbog nje same, i da će pronaći sreću s vremenom. Upoznat će kralja koji će je voljeti i cijeniti zbog onoga što jest.»

Dok su govorili, Lina je pomela prag. Ispod snijega otkrila je nešto čudesno - zrele crvene jagode koje su rasle na toplom komadiću zemlje, kao da je samo ljeto bilo skriveno tamo.
Zadivljena je uzdahnula i napunila svoju košaru s radošću.
Kad je Lina ušla unutra, tri mala čovjeka su se nasmiješila.
«Jagode su za tebe,» rekli su. «Ali zapamti ovo, drago dijete: vrijedna si ljubaznosti. Ono što se događa u tvojoj kući nije ispravno, i nije tvoja krivica. Kad možeš, potraži pomoć od onih kojima vjeruješ - susjeda, starješine sela, bilo koga s dobrim srcem. Obećaj nam.»
«Obećavam,» reče Lina, osjećajući kako se nešto hrabro budi u njoj.

Lina je požurila kući kroz snijeg, srce joj je bilo toplije nego što je bilo mnogo mjeseci. Kad je ušla u kuću i pokazala jagode, maćeha i Klara su gledale u čudu.
«Dobra večer,» reče Lina dok je ulazila unutra.
Dok je govorila s novim samopouzdanjem, zlatnik je pao iz njezinih usta. Maćeha i Klara su gledale u šoku. Lina im je ispričala sve što se dogodilo u šumi. I sa svakom riječi, padalo je još zlatnika.
Ubrzo je cijela soba blistala. I srećom, njezin otac se upravo vratio s putovanja i čuo svaku riječ. Vidio je tanko lice svoje kćeri i loš ogrtač, i sram ga je ispunio.

Klara, vidjevši kako njezina polusestra prima toliku pažnju, osjetila je oštru ljubomoru.
«I ja ću otići u šumu!» izjavila je. «Želim svoje čarobne jagode!»
«Oh ne, draga,» reče njezina majka, «previše je hladno.»
Ali Klara je molila i cvilila dok na kraju majka nije rekla,
«Dobro - idi. Ali obuci se u krzno od glave do pete. I ponesi ovu veliku košaru hrane za kad ogladniš.»

Klara je krenula. Slijedila je Linine otiske kroz snijeg dok nije stigla do kolibe.
Bez da je pokucala, Klara je ušla ravno unutra i sjela kraj ognjišta. Odmotala je svoju hranu i počela jesti.
«Hoćeš li podijeliti nešto s nama?» upitao je jedan od malih ljudi ljubazno. «Vrlo smo gladni.»
«Imam samo dovoljno za sebe,» Klara je hladno odgovorila i pojela svaku mrvicu.

Kad je završila, jedan reče,
«Hoćeš li nam pomoći pomesti naš prag? Previše smo stari i leđa nas bole.»
«Učinite to sami,» Klara je odbrusila. «Nisam ja sluga.»
Ali onda se sjetila da je Lina pronašla jagode iza kolibe. Zato je zgrabila metlu i izašla van, nemarno meteći i gunđajući cijelo vrijeme.

Unutra, tri mala čovjeka su tužno odmahnula glavama.
«Nije ljubazna jer je loše naučena,» reče jedan. «Ali možda će ipak naučiti, iako će lekcije biti teške.»
Podarili su joj različite darove.

«Vidjet će kako njezina djela utječu na druge,» reče prvi.
«Njezina prava priroda bit će otkrivena svima koji je sretnu, i neće je moći sakriti,» reče drugi.
«I suočit će se s posljedicama svojih izbora, dok ne pronađe u svom srcu da se promijeni. Kad god progovori, žabe i krastače će padati iz njezinih usta,» reče treći.
Klara je pomela snijeg i tražila jagode, ali nije našla nijednu. Vratila se kući ljuta i frustrirana.

Od tog dana nadalje, Klarin loš karakter i sebičnost postali su očiti svima. S vremenom su je prijatelji počeli izbjegavati. Ljudi u selu više se nisu smiješili kad bi prošla.
Čula je šapate:
«Nekad je bila ugodna, ali sada je u njoj samo gorčina.»
Riječi su probole njezino srce, i po prvi put, Klara je zaista vidjela sebe kako je drugi vide.
U međuvremenu, Linin otac je napokon otvorio oči za istinu. Donio je tešku odluku i prekinuo brak, odvevši Linu da žive negdje drugdje.
Život nije bio lak nakon toga, ali Lina je mogla slobodno disati. Počela je govoriti kad bi vidjela nepravdu i pomagala drugima koji su patili. Njezini darovi u umjetnosti i glazbi procvjetali su.

Godine su prolazile, Lina je izrasla u mudru i talentiranu ženu, poznatu diljem zemlje po svojoj prekrasnoj vezu i očaravajućim pjesmama.
Jednog zimskog dana, mladi kralj došao je na seoski festival i vidio Linin veličanstveni vez izložen na tržnici - tapiserije takve ljepote da su se činile kao da svjetlucaju magijom.
«Tko je stvorio ova čuda?» upitao je.
Kad je Lina istupila, kralj je bio zadivljen ne samo njezinim umjetničkim djelima već i ljubaznošću u njezinu glasu. Sa svakom riječi koju je izgovorila, zlatnici su padali iz njezinih usta. Lina je zračila samopouzdanjem, jer je pronašla pravu magiju u svom vlastitom glasu i svojoj vlastitoj snazi.
Kralj je posjećivao selo mnogo puta nakon toga, razgovarajući s Linom o umjetnosti i glazbi i njihovim snovima. S vremenom, njihovo prijateljstvo se produbilo u ljubav. Na kraju je kralj upitao Linu,
«Hoćeš li se udati za mene i biti moja kraljica?»
«Da,» rekla je Lina, «s cijelim svojim srcem.»
I vjenčali su se i živjeli sretno do kraja života.